Sažetak | TVORBA IMENICA U GRADIŠĆAN SKOHRVATSKIM
ČAKAVSKIM GOVORIMA
Rad počinje kratkim uvodnim dijelom u kojem je predstavljen fenomen
gradišćanskohrvatske dijaspore u prošlosti i sadašnjosti. Iza toga slijedi šest temeljnih
poglavlja. U prvom se poglavlju donosi analiza rječotvorbenoga sustava općenito, tj.
pregled tvorbenih obrazaca, tvorbenih načina i podnačina, te tvorbenih jedinica koje
se rabe u tvorbi riječi općenito, kao i ostaloga pojmovlja vezanoga uz tvorbu riječi.
Prefiksalna se tvorba obrađuje u okviru izvođenja kao tvorbenoga načina. Upozorava
se na pojavnost prefiksalno-složene tvorbe, kao i na pojavnost sekundarne prefiksacije
u gradišćanskohrvatskim idiomima. Posebna je pozornost posvećena specifičnosti
dijalekatne tvorbe riječi, koja s jedne strane razmatra konkretne rječotvorbene sustave
pojedinih konkretnih mjesnih govora, a s druge strane apstraktne sustave pojedinih
skupina govora, dijalekata i narječja. Zbog te se dvojnosti uvodi posebno nazivlje za
apstraktne rječotvorbene pojmove, a to su hiperprefiksi, hipersufiksi, nadtvorenice,
nadizvedenice, nadsloženice, dok se apstraktne jedinice sintaktičko-semantičke tvorbe
nazivaju nadsastavljenice. Jedinice nastale preobrazbom nazivaju se preobraženice, a
sukladno tomu apstraktne jedinice su natpreobraženice. Slijedi prikaz osnovnih
teorijskih pristupa tvorbi riječi, s napomenom da je u ovom radu kao tvorbena jedinica
prihvaćen cjelovit sufiks sa svojim oblikotvornim i gramatičkim morfemom, a taj je
pristup obrazložen na konkretnim primjerima.
Drugo poglavlje sadrži detaljan opis terenskih istraživanja na
gradišćanskohrvatskom govornom području koja su provođena tijekom petnaestak
godina, čime su obuhvaćena 44 mjesna govora. Budući da je građa za rječotvorbenu
analizu prikupljana i na druge načine, ponajprije ekscerpiranjem iz dijalekatnih
rasprava i rječnika, u radu je obrađena građa s ukupno 86 gradišćanskohrvatskih
punktova.
Treće poglavlje sadrži iscrpan pregled dosadašnjih istraživanja tvorbe riječi u
hrvatskoj dijalektologiji, s posebnim osvrtom na gradišćanskohrvatske idiome. Težište
je stavljeno na specifičnosti tvorbe riječi u dijalektologiji, koja ponajprije proizlazi iz
činjenice što je dijalektologija genetskolingvistička disciplina koja u svoja istraživanja
nužno uključuje dijakroniju, dok se tvorba riječi uvijek događa na sinkronijskoj razini. Upozorava se da je sinkronijski pristup moguć u okviru konkretnoga jezičnoga
sustava jednoga mjesnoga govora, dok je na razini apstraktnoga sustava dijalekta ili
narječja, zbog supostojanja većega broja fonoloških inačica u okviru nadtvorenice,
odnosno u okviru tvorbenih jedinica, nužno uključivanje genetske lingvistike. Zato je
sljedeće potpoglavlje posvećeno odnosu tvorbe riječi prema drugim granama
jezikoslovlja.
Četvrto poglavlje sadrži podjelu gradišćanskohrvatskih mjesnih govora prema
dijalekatnim značajkama. U petom je tvorba imenica u gradišćanskohrvatskim
govorima obrađena prema tvorbenim načinima i podnačinima, a to su u
gradišćanskohrvatskim idiomima čista sufiksalna tvorba (opće napomene), čista
prefiksalna tvorba, prefiksalno-sufiksalna tvorba, čista složena tvorba, složeno-
sufiksalna tvorba, prefiksalno-složena tvorba i srašćivanje, te od rubnih tvorbenih
načina preobrazba i sintaktičko-semantička tvorba. Upozorava se na stupanj plodnosti
pojedinih tvorbenih jedinica i načina. U zaključku se ističe da se međunarječne razlike
u okviru rječotvorbenoga sustava gradišćanskohrvatskih idioma susreću jedino pri
prefiksalnoj tvorbi. Inače dominiraju tek fonološke razlike u okviru istih nadtvorenica
pa je stoga u dijalektologiji nužno povezivanje tvorbe riječi s drugim granama
jezikoslovlja. |