TVORBA IMENICA U GRADIŠĆAN SKOHRVATSKIM ČAKAVSKIM GOVORIMA Rad počinje kratkim uvodnim dijelom u kojem je predstavljen fenomen gradišćanskohrvatske dijaspore u prošlosti i sadašnjosti. Iza toga slijedi šest temeljnih poglavlja. U prvom se poglavlju donosi analiza rječotvorbenoga sustava općenito, tj. pregled tvorbenih obrazaca, tvorbenih načina i podnačina, te tvorbenih jedinica koje se rabe u tvorbi riječi općenito, kao i ostaloga pojmovlja vezanoga uz tvorbu riječi. Prefiksalna se tvorba obrađuje u okviru izvođenja kao tvorbenoga načina. Upozorava se na pojavnost prefiksalno-složene tvorbe, kao i na pojavnost sekundarne prefiksacije u gradišćanskohrvatskim idiomima. Posebna je pozornost posvećena specifičnosti dijalekatne tvorbe riječi, koja s jedne strane razmatra konkretne rječotvorbene sustave pojedinih konkretnih mjesnih govora, a s druge strane apstraktne sustave pojedinih skupina govora, dijalekata i narječja. Zbog te se dvojnosti uvodi posebno nazivlje za apstraktne rječotvorbene pojmove, a to su hiperprefiksi, hipersufiksi, nadtvorenice, nadizvedenice, nadsloženice, dok se apstraktne jedinice sintaktičko-semantičke tvorbe nazivaju nadsastavljenice. Jedinice nastale preobrazbom nazivaju se preobraženice, a sukladno tomu apstraktne jedinice su natpreobraženice. Slijedi prikaz osnovnih teorijskih pristupa tvorbi riječi, s napomenom da je u ovom radu kao tvorbena jedinica prihvaćen cjelovit sufiks sa svojim oblikotvornim i gramatičkim morfemom, a taj je pristup obrazložen na konkretnim primjerima. Drugo poglavlje sadrži detaljan opis terenskih istraživanja na gradišćanskohrvatskom govornom području koja su provođena tijekom petnaestak godina, čime su obuhvaćena 44 mjesna govora. Budući da je građa za rječotvorbenu analizu prikupljana i na druge načine, ponajprije ekscerpiranjem iz dijalekatnih rasprava i rječnika, u radu je obrađena građa s ukupno 86 gradišćanskohrvatskih punktova. Treće poglavlje sadrži iscrpan pregled dosadašnjih istraživanja tvorbe riječi u hrvatskoj dijalektologiji, s posebnim osvrtom na gradišćanskohrvatske idiome. Težište je stavljeno na specifičnosti tvorbe riječi u dijalektologiji, koja ponajprije proizlazi iz činjenice što je dijalektologija genetskolingvistička disciplina koja u svoja istraživanja nužno uključuje dijakroniju, dok se tvorba riječi uvijek događa na sinkronijskoj razini. Upozorava se da je sinkronijski pristup moguć u okviru konkretnoga jezičnoga sustava jednoga mjesnoga govora, dok je na razini apstraktnoga sustava dijalekta ili narječja, zbog supostojanja većega broja fonoloških inačica u okviru nadtvorenice, odnosno u okviru tvorbenih jedinica, nužno uključivanje genetske lingvistike. Zato je sljedeće potpoglavlje posvećeno odnosu tvorbe riječi prema drugim granama jezikoslovlja. Četvrto poglavlje sadrži podjelu gradišćanskohrvatskih mjesnih govora prema dijalekatnim značajkama. U petom je tvorba imenica u gradišćanskohrvatskim govorima obrađena prema tvorbenim načinima i podnačinima, a to su u gradišćanskohrvatskim idiomima čista sufiksalna tvorba (opće napomene), čista prefiksalna tvorba, prefiksalno-sufiksalna tvorba, čista složena tvorba, složeno- sufiksalna tvorba, prefiksalno-složena tvorba i srašćivanje, te od rubnih tvorbenih načina preobrazba i sintaktičko-semantička tvorba. Upozorava se na stupanj plodnosti pojedinih tvorbenih jedinica i načina. U zaključku se ističe da se međunarječne razlike u okviru rječotvorbenoga sustava gradišćanskohrvatskih idioma susreću jedino pri prefiksalnoj tvorbi. Inače dominiraju tek fonološke razlike u okviru istih nadtvorenica pa je stoga u dijalektologiji nužno povezivanje tvorbe riječi s drugim granama jezikoslovlja.