Sažetak | U radu se nastoji istražiti temeljne pretpostavke funkcioniranja i prepoznatljivosti pogranične
književnosti oblikovane u kontekstu dodira dviju povijesno suprotstavljenih
civilizacija i kultura: Istoka i Zapada. Polazište istraživanja je analiza samoga pojma
granice, materijalnih i mentalnih implikacija koje on podrazumijeva, formulirajući na taj način određeni
obrazac sociokulturnog ponašanja u području determiniranom njegovim
utjecajem. Odnos svjetskih imperijalnih velesila i njihovih kolonija, kao predmet proučavanja
postkolonijalnih teoretičara, premješten je unutar granica Europe, na razmeđu
njezina Istoka i Zapada. Dominacijske prakse imperijalnih zemalja, obilježene
nametanjem administrativno-političke uprave u koloniziranim područjima, njihovom
ekonomskom eksploatacijom, kulturalnom asimilacijom i tendencijama promoviranja orijentalističkih
projekcija kulturalne nejednakosti, moguće je otkriti u hrvatskom pograničnom
prostoru. Hrvatski pogranični prostor, relevantan za istraživanje odnosa
hegemonijskim praksama oblikovanih i potvrđenih nadređenih i podređenih kultura te
kulturalnih središta i margina, odnosi se na područje obilježene neposrednim i bliskim
dodirima sa susjednom, zapadnom civilizacijom. Povijesna granica Hrvatske i
Italije, zemalja smještenih u kontekst kulturoloških opreka, otkriva se kao prostor čiji se
identitet rastvara u mnogostrukostima sociokulturnih različitosti, obilježenih nastojanjem
pronalaženja obrasca suživota koji će te razlike uvažavati i tolerirati. Pogranična književnost, iz postkolonijalne perspektive, postaje mjestom koje odražava i
problematizira utjecaj hegemonijskih praksi na formiranje identiteta granice, u rasponu od
potenciranja nepomirljivosti dviju kulturoloških orijentacija i žestoke osude imperijalnih
tendencija, do preispitivanja mogućnosti i potrebe suživota različitosti, što granicu čini
prostorom sukoba podjednako kao i preklapanja kultura. Kroz navedene se refleksije
sociokulturnih praksi književnost granice razvija kao konstrukt koji izmiče jednoznačnom
definiranju i otkriva kroz slojeve ideoloških naslaga i predrasuda, postajući prepoznatljiva
u širokoj panorami različitih pristupa, analiza i projekcija. Pogranični diskurs, nadrastajući
uske okvire regionalnosti koje mu pridaju oznake lokalnog fenomena, nadaje
se analizi kao intertekstualno polje otvoreno upisivanju znakova tekstualnih i
izvantekstualnih praksi različitih kulturoloških predznaka. Opirući se ukalupljivanju u isključivosti
predodžbi središta i margine, realizacijom u prostoru između navedenih
krajnosti (preuzimajući na sebe posredničku ulogu), ovaj diskurs otvara prostor
preispitivanju pozicija autora, čitatelja i teksta izvan uloga u koje ih stavljaju
tradicionalne teorijske analize usredotočene na ideološku potku odnosa kultura Istoka i
Zapada. U okvirima postkolonijalnog teorijskog interesa ideologija i dalje ostaje nužnim
faktorom oblikovanja diskursa granice, izmičući međutim zamkama jednoznačnosti i
tendencioznosti u prikazu kulturoloških praksi pograničnog područja. Elementi značenja
teksta zadobivaju pritom različite interpretacije, ovisno o „pogledu izvana" ili „pogledu
iznutra", pri čemu se prvi odnosi se na orijentalističke projekcije promovirane iz
zapadnog kulturnog kruga, dok se drugi realizira pod utjecajem, a zatim i naspram,
dominantnoga glasa Zapada. Stalno premještanje pogleda, uz svijest o potrebi odustajanja
od pokušaja formiranja čvrste pozicije s koje bi bilo moguće jednoznačno iščitavati značenje pograničnog
diskursa, dozvoljava analizu identiteta granice mimo ograničenja
jedne perspektive, svjetonazora ili ideologije. Iz vizure diskursa granice kao presjecišta raznolikih/suprotstavljenih kulturalnih, političkih i ideoloških praksi, koja se nužno
suprotstavlja perspektivi barijere/mjesta kolizije, razvija se i novo promišljanje odnosa
književnosti granice spram zapadnoga književnog kanona. Analiza utjecaja zapadnoga
kanona na književno oblikovanje marginalnog diskursa upotpunjuje se preispitivanjem
pojmova „velike" i „male" književnosti, pri ćemu se u pitanje dovodi stvarna
utemeljenost ovakve podjele i njezina sprega s izvantekstualnim hegemonijskim
praksama. Književni primjeri analizirani u radu, uz pretpostavke dominantnog utjecaja
kanonske književnosti Zapada, potvrđuju i hipotezu o pograničnoj književnosti kao
formaciji koja se odupire asimilacijskim težnjama koje su imanentne kolonijalnom
diskursu i oblikuje uz stalno prisutnu svijest o vlastitu subaltemom glasu.
Intertekstualnost, jezična identifikacija, moment nacionalnog samopoimanja te utjecaj
diskursa moći (iz kojega proizlaze podjele na nadređene i podređene kulture, kanonska i
subalterno), ključni su momenti na kojima se zasniva analiza diskursa granice provedena
u radu. S ciljem dijakronijskog prikaza oblikovanja pograničnog književnog diskursa
analizirana su djela četvorice pisaca (Danuncijada Viktora Cara Emina, Isušena kaljuža
Janka Kamova, čakavska poezija i novela Lenjin u Africi Drage Ivaniševića te
Vježbanje života Nedjeljka Fabrija). Raznorodni u stilskim opredjeljenjima i uopće shvaćanjima
funkcije književnog djela, navedeni pisci u kontekstu diskursa granice
postaju povezani nastojanjima književnog oblikovanja identiteta granice koji iz njihovih
perspektiva gubi obrise lokalne problematike i prerasta u promišljanja koegzistencije
tradicionalno suprotstavljenih kultura. Odrazi orijentalizma pronalaze mjesto u njihovim
preispitivanjima pozicija središta i margine, ne prelazeći nikad u dominantnu perspektivu
i ostavljajući mjesta za raznorodne analize povijesno-političkih i kulturoloških praksi
granice. Osvrćući se na utjecaj hegemonijskih praksi koje su kroz povijest stvorile pogranično područje
kao mjesto sraza, ali i preklapanja kultura, svaki je pisac stvorio osebujnu vizuru granice koja se ne zatvara u okvire jedne moguće interpretacije, realizirajući
uvijek raznorodne pristupe u poimanju identiteta granice Istoka i Zapada i
imperijalnih praksi dominantnih u njegovu oblikovanju. |