| Sažetak | Ciljevi istraživanja: Apototička smrt stanice dokazana je u nizu srčanih bolesti; u aritmogenoj displaziji desnog ventrikla, u akutnom infarktu miokarda, pri kongestivnom zatajenju srca, u miokarditisu pri odbacivanju kardijalnog alografta. Apoptotična smrt stanice dokazana je i u aterosklerotskim plakova na nativnim koronarnim arterijama i venskim graftovima, Cilj istraživanja je usporediti točnost i primjenjivost dvije različite metode za dokazivanje apototičke smrti stanica; imunohistokemijske s Bak protutijelom i terminalnog deoksitransferaza posredovanog dUTP nick-end obilježavanja -TUNEL metode, evaluirati utjecaj ishemije i reperfuzije tijekom operacija revaskularizacije miokarda na nastanak apoptotičnih promjena, korelirati apoptotički indeks srčanih stanica s istisnom funkcijom lijeve klijetke, te korelirati apoptotični indeks srčanih stanica s poslijeoperacijskom komplikacijama.
Ispitanici i metode: ispitanici su bolesnici u kojih je izvršen operacijski zahvat kirurške revaskularizacije miokarda uporabom izvantjelesnog krvotoka. Svakom pacijentu su uzimani uzorci atrijskog tkiva pri kanulaciji na početku izvantjelesnog krvotoka, nakon uspostave koronarne cirkulacije i nakon 20 minutne reperfuzije. Slijedilo je imunohistokemijsko bojanje na Bak protutijelom i obrada TUNEL metodom za vizualizaciju apoptoze. Kao model intraoperacijske zaštite korištena je metoda intermitentne ishemije s umjerenom hipotermijom. Analizirane su demografske varijable (spol, dob bolesnika, tjelesna težina, visina, BMI), čimbenici vezani uz prijeoperacijsko kardijalno stanje bolesnika (istisna frakcija lijeve klijetke, prethodni infarkti miokarda, promjer lijevog atrija), prisutnost udruženih bolesti, prijeoperacijska farmakoterapija). Također analizirani su čimbenici vezni uz operacijski zahvat (vrijeme trajanja izvantjelesnog krvotoka, vnJeme ishemije, broj premosnica lokalizacija), intraoperacijska i poslijeoperacijska uporaba farmakoterapije (vazokonstriktora, vazodilatatora, inotropa), te prisutnost poslijeoperacijskih komplikacija.
Rezultati: Rezultati ukazuju na povećanje apoptočnog indeksa nakon vremena ishemije i reperfuzije (p< 0,005). Koeficijenti korelacije apoptotičkog indeksa pokazuju da postoji dobra korelacija broja apoptotički pozitivnih stanica dobivenih usporedbom tri mjerenja s obje metode. Rezultati pokazuju statistički značajno veći apoptotični indeks u trećem mjerenju u bolesnika s EFLV- om manjom od 35% (p = 0,022), te statistič}d značajno veće vrijednosti broja apoptotičnih stanica (p=0,043 za drugo mjerenje, p= 0,018 za treće mjerenje), u bolesnika koji su preboljeli infrakt miokarda anteriome regije. Postoji negativna korelacija protoka u RCA s apoptotičnim indeksom. U bolesnika s poslijeoperacijskom fibrilacijom atrija svi apoptotični parmetri su sniženi, ali bez statističke značajnosti, dok u bolesnika s povišenim srčanim enzimima prisutna je statistički značajno veća apoptotična promjena uzorkovana reperfuzijom (p = 0,036 , p=0,048). Apoptotički indeks pri trećem mjerenju je značajno veći u bolesnika koji su u ranom poslijeoperacijskom razdoblju razvili sindrom niskog minutnog volumena srca (p=0,032).
Zaključci: Apoptotična smrt stanice prisutna u atrijskom tkivu u svih bolesnika, TUNEL je primijenjiva metoda za detekciju apoptotične smrti stanice. Rezultati upućuju da i ishemija i reperfuzijska ozljeda doprinose nastanku apoptotičke smrti stanice. Istisna frakcija lijeve klijetke i preegzistirajuće oštećenje srca negativno korelira s apoptotičnim indeksom. Apoptotična smrt stanice nije prediktor nastanka poslijeoperacijske fibrilacije atrija. Rezutati ukazuju da postoji pozitivna korelacija intraoperacijskog oštećenja srca sa stupnjem apoptotičnih promjena. |
