Predmet studije Mediteranizam i tijelo .. (u poezijit P. Marovića) je poetski diskurz splitskoga pjesnika koji je po mnogim svojim karakteristikama izrazito specifičan. Prije negoli se krene u analizu razlika valja to pjesništvo situirati u kontekst hrvatske poezije, koji nam se nadaje na dvjema razinama. Prva je ona koja Marovićevo pjesništvo detektira izrazito mediteranskim, stoga je i valjalo iznaći teorijski okvir govora o mediteranskome poetskome iskazivanju, a druga koja ga smješta unutar nacionalne književnopovijesne time i aksiološke matrice. Prvo će poglavlje biti teorijski ključ pristupa u ovome slučaju Marovićevome pjesništvu, premda nastoji dati okvir cjelokupnom hrvatskom poetskom "mediteranstvu." Načelo identiteta, sklonost velikim i univerzalnim temama, polilingvalnost, pathos, sklonost mitu, idiosinkrazija i meditativnost mjesta su koja mediteranski diskurz čine jedinstvenom cjelinom razlike. Ostala poglavlja samo se nadovezuju, proširujući analizom početno stanje Marovićeve intertekstualne okvire, uglavnom baštinskotradicijskoga karaktera. Upravo će jezična dimenzija pjesnikova djela svojom specifičnošću biti mostom između prošlosti i sadašnjosti, dakle razotkrit će se u SVOJOJ dijakronijskoj dimenziji kroz splitsku, "marulićevsku" čakavštinu. Ispreplićući širu kulturološku referencijalnost s uže jezičnom Tonči Petrasov Marović detektira paradigmatiku nekoliko poetskih modela, na presjecištu modernizma i postmodernizma. Tim je modelima svakako tijelo i tjelesnost jedno od centralnih toposa, stoga će Marović na njihovome poetičkome presjecištu konstituirati vlastitu autobiografijnost, osobito u antologijskome tekstu Marsija. Tijelo će biti poprišten teoloških, antropoloških, ontološko-egzistencijalističkih, pa i poetičkih napetosti gdje će kroz njegove pojmovno-materijalne pojavnosti kao što su bolest, raspadanje, smrt, koža i sl. Marović vlastitu poetiku učiniti izrazito karakterističnom u kontekstu suvremene hrvatske poezije.