Uvod: Ozljede mišića nastale istezanjem su česte, a ipak su naša saznanja o patofiziologiji i liječenju mišićnih ruptura ograničena. Klinički znaci rupture medijalne glave gastroknemijusa (MGG) su jasni, ali je ozljeda često neprepoznata, pogrešno dijagnosticirana, sklona recidivima i može uzrokovati ozbiljne komplikacije kao što su kompartment sindrom ili duboka venska tromboza. Cilj istraživanja je bio utvrditi: 1. da li je na temelju kliničkih kriterija moguće procijeniti opseg rupture MGG i ispitati da li postoji korelacija kliničkog i sonografskog nalaza, te 2. da li upotreba sonografske klasifikacije koristi u kliničkoj praksi? Hipoteza istraživanja je: Sonografija je neophodan dijagnostički postupak u procjeni opsega rupture MGG, jer kliničkim parametrima ne možemo procijeniti stupanj oštećenja tkiva. Ispitanici i metode: Prospektivnim istraživanjem analizirano je 93 bolesnika s tipičnom anamnezom za rupturu MGG. Kod ispitanika analizirani su dob, spol, strana ozlijeđenog ekstremiteta, mehanizam nastanka ozljede, tjelesna pripremljenost, vrijeme proteklo od ozljede do pregleda, jačina bola tijekom ozljede i prilikom pregleda, opseg potkoljenice u proksimalnoj i distalnoj trećini, aktivna pokretljivost stopala i ultrazvučni nalaz. U sonografskom nalazu analizirani su: opseg oštećenja mišićne strukture, lokalizacija ozljede na mišićno-tendinoznom pripoju, bol! pri kompresiji ultrazvučnom sondom i pojava anehogene kolekcije između m. soleus-a i MGG. Rupture su sonografski klasificirane u četiri stupnja: 1. edem distalnog mišićno-tendinoznog pripoja, 2. prekid mišićne strukture do 2 cm, 3. prekid mišićne strukture preko 2 cm, 4. ozljeda praćena anehogenom kolekcijom. Sonografski nalaz je kao objektivni parametar kompariran s kliničkim parametrima u skupini bolesnika sa svježom ozljedom (skupina A), koji su pregledani unutar 7 dana od ozljede. Cilj je bio utvrditi da li postoji korelacija između kliničkog nalaza i sonografski utvrđenog opsega oštećenja tkiva. U skupini ispitanika pregledanih od 8. do 30. dana od ozljede (skupina B) navedeni parametri su komparirani sa kontrolnim nalazima ispitanika skupine A. Cilj je bio utvrditi da li se klinički i sonografski nalaz kod kasno i nepotpuno liječenih bolesnika skupine B razlikuje od nalaza ispitanika skupine A koji su liječeni na temelju sonografske klasifikacije ozljede. Rezultati: Ruptura MGG karakteristična je ozljeda za muškarce srednje životne dobi, bez rekreativnih navika i najčešće nastaje tijekom svakodnevnih aktivnosti. Na temelju epidemioloških podataka i mehanizma ozljede nije moguće procijeniti opseg rupture MGG. Unutar 7 dana od ozljede pregledano je 60 bolesnika (skupina A), dok su 33 bolesnika pregledana od 8. do 30. dana od ozljede (skupina B). U skupini A statističkom analizom nije utvrđena pozitivna korelacija između kliničkih parametara i sonografskog nalaza. Komparacijom nalaza ispitanika skupine A i skupine B tijekom prvog pregleda utvrđeno je kako se stupanj boli prilikom pregleda i opseg gibljivosti nožnog zgloba ne razlikuju između skupina, dok je opseg potkoljenice u proksimalnoj i distalnoj trećini bio veći kod ispitanika skupine B. U skupini B uočena je i veća učestalost anehogenih kolekcija, između soleusa i gastroknemijusa, u odnosu na ispitanike skupine A. Komparacijom kontrolnih nalaza ispitanika skupine A i nalaza ispitanika skupine B utvrđeno je da u 2. tjednu nakon ozljede liječeni ispitanici skupine A imaju manji opseg distalnog dijela potkoljenice i bolji opseg gibljivosti nožnog zgloba. U 3. i 4. tjednu kontrolni nalazi ispitanika skupine A pokazuju manji opseg proksimalnog i distalnog dijela potkoljenice, bolju gibljivosti nožnog zgloba i manju učestalost pojave anehogenih kolekcija između soleusa i MGG u odnosu na ispitanike skupine B. Zaključci: Potvrđena je hipoteza istraživanja: Sonografija je neophodan dijagnostički postupak u procjeni opsega rupture MGG, jer kliničkim parametrima ne možemo procijeniti stupanj oštećenja tkiva. Na rezultatima istraživanja postavlja se niz zaključaka vezanih za kliničku praksu: 1. Dijagnoza mišićne rupture MGG je jasna i može se postaviti na temelju tri navedena anamnestična kriterija: 1. jaka iznenadna bol u listu tijekom aktivnosti, 2. čujni prasak ili osjećaj pucanja u listu, te 3. posljedično oslabljena ili nepotpuna funkcija ekstremiteta. 2. Liječenje rupture MGG treba započeti na temelju anamnestčki postavljene dijagnoze. Prva faza liječenja je jednaka za sve bolesnike i provodi se po "RICE" protokolu ("Rest" — mirovanje, "Ice" — lokalna krioterapija, "Compression" - kompresija, "Elevation" — povišen položaj). 3. Bolesnika je neophodno rano uputiti na ultrazvučni pregled kako bi se utvrdio opseg rupture i ozljeda klasificirala u jedan od 4 stupnja: 1. stupanj: hipoehogeni prikaz uz povećan volumen distalnog MTP koja odgovara edemu tkiva, odnosno distenziji mišićnih vlakana, bez vidljivih poremećaja mišićne strukture. 2. stupanj: ozljeda s vidljivo narušenom strukturom fibroadipoznih septa opsega do 2 cm. 3. stupanj: ozljeda s vidljivo narušenom strukturom fibroadipoznih septa opsega većeg od 2 cm. 4. stupanj: ozljeda praćena s anehogenom kolekcijom između m. soleus-a i MOG. 4. Na temelju stupnja rupture potrebno je prilagoditi protokol liječenja. Rupture prvog do trećeg stupnja treba liječiti po navedenom konzervativnom protokolu. U bolesnika s 4. stupnjem ozljede, sa sonografski vidljivom kolekcijom, potrebno je mijenjati standardni terapijski protokol i evakuirati tekući sadržaj sonografski vođenom punkcijom ili drenažom. Nakon evakuacije kolekcije potrebno je nastaviti konzervativno liječenje. 5. Korištenana UTZ klasifikacija omogućuje primjenu terapijskog protokola za svaku pojedinu skupinu bolesnika s rupturom MGG. Bolesnici liječeni po ovakvom principu (skupina A), u 3. i 4. tjednu nakon ozljede, pokazuju manje izražen edem mekih tkiva potkoljenice, povećan opseg nožnog zgloba i manju učestalost pojave kolekcija u odnosu na neliječene ili nepotpuno liječene bolesnike (skupina B). 6. Sintezu dijagnostičkih i terapijskih postupaka treba voditi kliničar kojemu će UTZ biti "stetoskop" za praćenje bolesnika. Svaku promjenu tegoba bolesnika i kliničkog nalaza treba ultrazvučno pratiti kako bi se pravovremeno uočila pojava komplikacija, koje mogu ugroziti ekstremitet, pa čak i život bolesnika. 7. Neprepoznata ili krivo dijagnosticirana te krivo ili nepotpuno liječena ruptura MGG povezana je s većom učestalosti pojave kolekcija između mišića soleus-a i MGG. Kolekcija, kao novi volumen, u zatvorenoj stražnjoj površnoj osteofibroznoj loži potkoljenice je važan etiološki faktor u razvoju kompartment sindroma, relativno rijetke, ali vrlo ozbiljne komplikacije. 8. Upotreba sonografije u dijagnostici i liječenju mišićnih ruptura po navedenom protokolu skraćuje vrijeme liječenja, smanjuje troškove liječenja i vrijeme provedeno na bolovanju. Istovremeno, upotrebom UTZ omogućeno je izvođenje intreventnih, minimalno invazivnih postupaka (punkcije i drenaže kolekcija) čime se smanjuje potreba za skupim kirurškim liječenjem.