U doktorskom se radu na korpusu realističkog dječjeg romana devedesetih godina prošloga stoljeća pokušava, na temelju ujednačenog tipološkog instrumentarija zasnovanog na spoznajama naratologije, strukturalizma, semantike i teorije recepcije, uspostaviti tipologija i definirati poetika kao prilog usustavljivanju odabrane romaneskne građe. Prihvaćanjem termina tip, podtip i oblik, određuje se generički model koji polazi od poimanja dječjeg romana kao nadređene književne vrste iz koje proizlaze navedene sastavnice s obzirom na posebnosti koje ih razlikuju. U okvirima realističkog pripovjednog modela uspostavljene su tri vrste tipologije s obzirom na tri skupine kriterija iz kojih proizlaze. Ponajprije je riječ o tipologiji s obzirom na dob recipijenata unutar koje se profiliraju dva tipa dječjeg romana: dječji roman u užem smislu i roman za mlade, pri čemu se kulturološki kriterij osnovnoškolske i srednjoškolske dobi recipijenata smatra relevantnim za uspostavu ove vrste tipologije. Druga tipologija proizlazi iz stupnja modernosti oblikovnih postupaka na temelju kojeg su definirana tri tipa dječjeg romana: tradicionalni, moderni i postmoderni. Treća tipologija proizlazi iz prevlasti narativnih figura slijedom kojih su definirana četiri temeljna pripovjedna obrasca pripadajućih tipova dječjeg romana, kojima se određuje i stupanj modernosti oblikovnih postupaka i pripadnost dobnim recipijentima. Riječ je o romanu lika, romanu družine, obiteljskom i međugeneracijskom romanu, njihovim podtipovima i oblicima, pri čemu su podtipovi određeni dobi recipijenata, a oblici zasnovani na slici djetinjstva i sazrijevanja u okvirima obitelji kao dijela socijalno-kulturološkog konteksta promatranog u okvirima prostorno-vremenskog toposa. Tako je unutar dječjeg romana družine moguće govoriti o oblicima urbanog ili ruralnog identiteta dječje družine, kao i onima s premještenim prostorom djelovanja, dok je roman klape, kao podtip romana družine određen isključivo urbanim toposom. Unutar obiteljskog dječjeg i romana za mlade moguće je uočiti postojanje dvaju oblika s obzirom na tip obitelji projicirane u njima, unutar kojih dječji i likovi adolescenata grade svoj identitet. Riječ je o oblicima obiteljskog romana sa slikom tradicionalne i sa slikom suvremene obitelji, uz naznaku o dominaciji potonjih uz koje se veže i veći stupanj modernosti oblikovnih postupaka. Unutar treće tipologije po brojnosti se izdvaja tip romana lika svjedočeći veći stupanj modernosti oblikovnih postupaka, izmijenjene okolnosti obiteljskog diskursa uvjetovane ratnim okolnostima i ubrzanim ritmom života, višu razinu samostalnosti dječjih likova u izgradnji kulturološko-socijalnog identiteta, ali i zamjetnu količinu osamljenosti dječjih likova, posebice kad je riječ o romanima koji tematiziraju pripovjedno vrijeme devedesetih. Nakon romana lika, po zastupljenosti slijedi 337 roman družine čiji je narativni model koji pripada pustolovnom tipu proze doživio znatnu modernizaciju koja najvećim dijelom pretpostavlja uplitanje pripovjednih postupaka intermedijalnosti i intertekstualnosti kroz dijaloški odnos romanesknog narativnog plana i popularne kulture. Međugeneracijski se roman odlikuje vidljivim značajkama socijalnopsihološke proze kojoj po svojim temeljnim obilježjima pripadaju i roman lika i obiteljski roman. Najviše romana odabranog korpusa pripada tipu modernog romana, potom tradicionalnog, a najmanje ih je određeno kao tip postmodernog romana, što je i očekivano budući da je istraživanje ograničeno na realistički pripovjedni model