Sažetak | Kultura gradišćanskih Hrvata kao pripadnika manjinskog naroda na osobit se način omeđuje i izdvaja te slijedom toga određuje u unutarnjem prostoru a kojega je nužno sagledavati kroz afinitet među kulturnim i geopolitičkim prostorima. U ovom kontekstu književnost Hrvata u Gradišću najčešće se definira kao književnost koja oduvijek nosi teleološku oznaku2, kao književnost atipičnosti jer se određene strukture ostvaruju na drugi način pa se izdvajaju od uobičajene književne norme te kao književnost dvojnosti u kontekstu jezičnog paralelizma pa je stoga treba prepoznavati kao literaturu prvenstveno na gradišćanskohrvatskom jeziku, ali i kao literaturu na jezicima nadvladnih naroda (ili isprva na latinskom jeziku). Model dvojnosti, dakle, određuje književnost gradišćanskih Hrvata, a u užem smislu i njihovo dramsko stvaralaštvo i pučko kazalište. Omeđena terminom književnost male tradicije (Lukežić 1977: 93) kao takva počesto je marginalizirana s aspekta estetskog sustava vrijednosti. Uz navedeno, marginalizacija je rezultat političkih uvjeta koji su određivali i karakter kazališta Hrvata u Gradišću kroz cijeli njegov evolucijski diskontinuitet. Kada se sagledava pučka dramska književnost Hrvata u Gradišću kao ukupnost literarnih vrijednosti koje je stvorila jedna određena zajednica unutar nesigurnih granica vlastite književnosti i književnosti nadvladnog naroda, prepoznatljiva je književna tradicija koja je, obogaćena ili osiromašena, prihvaćala ili pružala otpor nasilnim ili ne utjecajima najbližih književnosti. Politici asimilacije (ne)svjesno se odupiralo i pučko kazalište Hrvata u Gradišću težeći tako diferencijaciji (jezičnoj) koja je značila i potvrdu vlastitog identiteta.
Obraćanje temi rezultat je višegodišnjeg istraživanja pučkog kazališta Hrvata u Gradišću; ono je potvrdilo da s jedne strane pučko kazalište, bilo da je riječ o crkvenom stvaralaštvu na pučkoj pozornici, «dječjem teatru», razdoblju prevodilaštva ili izvornoj pučkoj drami, uz tradicionalne narodne običaje (ili folklorno kazalište) jedino je održano od svojih početaka do danas te da je omiljena «zabava» Hrvatima u Gradišću. S druge strane, o tom po mnogo čemu specifičnom pučkom glumištu, unatoč potrebi da se ono posebno istakne i vrednuje s književnoteorijskog i kazališnog aspekta, što smatram opravdavaju i tradicija i društvena funkcija, za njegovo istraživanje nije iskazano zanimanje. Činjenica je da gradišćansko- hrvatski autori ukoliko pišu o problemima pučkog kazališta, posebno u prošlost, u pravilu prate izvanznanstvene ciljeve, regionalnog značaja, bez sintetske interpretacije i kritičkog znanstvenog pristupa. S nevelikog popisa autora iz Gradišća izdvaja se akademik Nikola Benčić, koji je svojim književno-povijesnim radom stvorio temelj svim daljnjim istraživanjima. U Hrvatskoj su za problem pučkog kazališta Hrvata u Gradišću zanimanje pokazali znanstvenici prof. dr. Adriana Car-Mihec i prof. dr. Irvin Lukežić te u okviru istraživanja života i djela Ignaca Horvata prof. dr. Milorad Stojević.
Pučko kazalište Hrvata u Gradišću nije, dakle, bilo velikim interesom znanstvenika i istraživača pa je bio izazov zakoračiti u gotovo netaknuto područje, točnije u nedovoljno istraženo područje dramskog pučkog stvaralaštva te pokušati rasvijetliti osnovne probleme; definirati pristup dramskoj književnosti Hrvata u Gradišću kao dijelu književnosti nacionalne manjine, zatim komparativnim pristupom utvrditi moguća prožimanja s nacionalnom književnošću matičnog naroda kao i s pučkom dramskom produkcijom nadvladnih naroda, Austrijanaca ili Mađara, odnosno odrediti utjecaje na pučku dramsku književnost, ali i na organizaciju samog pučkog kazališta. Jezična problematika navedena je u osnovnim značajkama a kako bi se rasvijetliti pojave u kontekstu značenja jezika kao jednog od temeljnih odrednica pučkog komada. S književnoteorijskog aspekta bilo je potrebno pojasniti problem teminologije u kojoj vlada poprilična zbrka te pokušati odgovoriti na pitanje periodizacije. U izboru djela za interpretaciju vodila me misao da od istraženih pučkih komada gradišćanskohrvatskih autora naznačim one kojih je stvaralaštvo važno u kontekstu povijesnih promatranja, a da za interpretaciju izdvojim samo one koji su značajni za razvoj pučkog kazališta Hrvata u Gradišću, bilo da je riječ o crkvenom dramskom stvaralaštvu ili pučkom dramskom stvaralaštvu svjetovnog karaktera, dakle one u kojima je moguće prepoznati temeljne karakteristike pučkog dramskog stvaralaštva, odnosno one u kojima je prisutna modifikacija temeljnog modela (crkvenoprikazanjskog ili žanra pučkog komada) a kako bih prikazala mogući razvoj (ili retardaciju). Određivanje dramskog korpusa i njegova prisutnost na pučkoj pozornici ovisila je o broju sačuvanih dramskih produkata i vrlo necjelovitoj dokumentaciji o njihovom izvođenju. Kako su zapisi o scenskoj izvedbi tek irelevantni podaci koje uglavnom nalazim rasute po gradišćanskohrvatsko periodici, moguće su samo teatrološke pretpostavke na temelju određenog broja predstava kojima sam prisustvovala te, uz spomenuto, napise u novinama i kalendarima, zapisa iz arhiva i privatnih zbirki koji uglavnom donose podatke o vremenu i mjestu izvođenja, počesto bez naslova predstave ili imena autora, tek poneki podatak o scenografiji i kostimografiji, ali s oduševljenim osvrtima na glumu. Najveći problem nadao se prilikom prikupljanja materijala: izvjestan je broj dramskih predložaka koji nisu sačuvani kao i onih koji su sačuvani kao necjeloviti predlošci.
Uz istraživanja koja sam obavila u Državnom arhivu i Hrvatskom kulturnom društvu u Eisenstadtu, u Državnom arhivu i Biskupskoj knjižnici u Szombatehelyju, Gradskom arhivu u Koljnofu, školskim arhivima, privatnim zbirkama, Nacionalnoj biblioteci u Budimpešti i Sveučilišnoj knjižnici u Pečuhu, Sveučilišnoj knjižnici u Beču te Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu nadala se potreba za dodatnim istraživanjem na terenu, razgovorom s kazivačima a koje sam obavila u gradišćanskohrvatskim selima na mađarskoj strani s obzirom na vrlo skromnu pisanu dokumentaciju o pučkom kazalištu Hrvata u mađarskom dijelu Gradišća. Napomenula bih na ovom mjestu da sam u navođenju izvora nastojala bilježiti sve podatke, npr. iz gradišćanskohrvatske periodike naslov, broj, godinu izdanja i stranicu što mi nije uvijek bilo moguće jer mi je određeni broj tog materijala bio dostupan samo kao, često nepotpuna, preslika. |