Klasični antipsihotici izazivaju brojne nuspojave među kojima je akatizija među najčešćima ali i među najmanje prepoznatima. Naša klinička iskustva ukazuju da se akatizija pojavljuje relativno često kako kod klasičnih tako i kod novijih antipsihotika. U radu smo pratili demografske faktore za koje smo pretpostavili da bi mogli utjecati na ispoljavanje akatizije (spol, dob, dijagnoza, trajanje bolesti, broj dosadašnjih hospitalizacija, te uzimanja lijekova pred sadašnju hospitalizaciju). Zatim smo istražili pojavnost akatizije kod tri skupine od po trideset bolesnika liječenih haloperidolom, risperidonom ili olanzapinom. Za ispitivanje pojavnosti akatizije korišten je vlastiti upitnik koji sadržava obrasce za demografske podatke i praćenje tijeka liječenja te Barnesovu skalu za akatiziju kao mjerni instrument . Bolesnici su praćeni u prva tri mjeseca od početka liječenja određenim antipsihotikom kroz sedam pregleda. Rezultati su statistički obrađeni i prikazani tabelarno. Akatizija se ispoljava češće kod žena (omjer žene : muški — 65% : 35%) te u dobnoj skupini bolesnika ispod 25 godine (32,4%). Duljina trajanja bolesti je uvjetni predisponirajući faktor za akatiziju, dok između dijagnostičkih skupina psihoza u ovom ispitivanju nije bilo razlika u pojavnosti akatizije.Akatizija se ispoljila najčešće kod bolesnika liječenih haloperidolom (33,3%), zatim risperidonom ( 23,3%) i olanzapinom (16,6%) što je očekivani rezultat. Akatizija se ispoljila kod većine bolesnika u prva tri tjedna bez obzira na lijek. Kod olanzapina se akatizija ispoljila u drugom tjednu i bila je najjačeg intenziteta na skali BARS. Kod haloperidola i risperidona akatizija se ispoljila najčešće u trećem tjednu, a bila je intenzivnija kod haloperidola nego kod risperidona. Akatizija je dobro liječiva nuspojava; a bolesnici su liječeni snižavanjem doze antipsihotika, beta blokatorom (propranolol), te diazepamom uz individualni pristup svakom bolesniku. Kod većine bolesnika sa akatizijom, ista se spontano povukla tijekom dva mjeseca bez obzira na liječenje. Analizom rezultata skale BARS uočeni su osjetno viši rezultati subjektivnih simptoma od rezultata objektivne kliničke procjene, tj. bolesnici su svoje smetnje doživljavali intenzivnije nego što su liječnici smetnje objektivno procjenjivali. Ovom opservacijom otvaraju se brojna pitanja u vezi izmijene kriterija za postavljanje dijagnoze akatizije, te postavlja dilema da li je moguća akatizija bez objektivnih znakova tj. samo «psihička»akatizija. Ovaj rezultat, nadalje, ot-N, ara mogućnosti za daljnja istraživanja kako dijagnostičkih instrumenata za procjenu akatizije tako i za razumijevanje akatizije kao kliničkog problema. Nadalje rezultati našeg istraživanja ukazuju da je unatoč teoretskim postavkama baziranim na receptorskim profilima, pojavnost akatizije relativno visoka kod predstavnika atipičnim antipsihotika (risperidona i olanzapina). Štoviše, unutar skupine novijih (atipičnih)antipsihotika postoji značajna razlika u pojavnosti i karakteristikama akatizije te bi stoga trebalo svaki noviji antipsihotik sagledavati kao zasebni entitet u odnosu kako na kliničko djelovanje tako i na profil nuspojava.