Cilj je ove disertacije definirati kritične parametre za procjenu specifičnih gospodarskih potencijala specifičnih organizacijskih obrazaca koji se oblikuju u specifičnim institucionalnim okolnostima, kako bi se bolje razumjelo proces i probleme organizacijskog restrukturiranja hrvatskog gospodarstva. Pojam poslovnih mreža je shvaćen kao teoretska konstrukcija prikladna za objašnjenje mehanizama koordinacije koja se manifestiraju između dviju teoretskih krajnosti: savršenog tržišta i integriranog poduzeća. Uzevši u obzir multikauzalnost te prostornu i vremensku uvjetovanost ekonomskih pojava kao temeljne postulate novog institucionalnog pristupa (NIE), u disertaciji se razrađuje analitički model koji dozvoljava definiranje izvora efikasnosti specifičnih organizacijskih rješenja, to jest specifičnih spletova aktivnosti i resursa. Opći je zaključak disertacije proizišao iz proučene literature, te provedene usporedne analize. S obzirom na sličnosti i razlike koje hrvatski gospodarski prostor pokazuje s ranije proučenim inozemnim modelima poslovnih mreža, utvrđeno je da su mogućnosti ekstenzivnog razvoja efikasnih poslovnih mreža malo vjerojatne u institucionalno nedovoljno razvijenoj institucionalnoj okolini. Stoga je moguće pretpostaviti da će se hrvatska poduzeća i u doglednoj budućnosti premalo koristiti poslovnim mrežama. Nesklonost (ili nemogućnost) korištenja efekata umreženog poslovanja usporavati će nužan proces organizacijskog restrukturiranja i na razini poduzeća i na razini nacionalnog gospodarstva, budući da će racionalno utemeljene potrebe za efikasnom kontrolom uvjeta poslovanja hrvatskim poduzećima kao organizacijsku nužnost nametati primjenu relativno manje efikasnih modela poslovne organizacije.