Abstract | Ciljevi studije
Cilj ove studije bio je procjena učinka tri različite vrste liječenja dijabetesa tipa 2 (T2DM) na «glukotrijadu» pri
nastanku sekundarnog zatajivanja beta stanica na oralne hipoglikemizantne pripravake (OHA). Visoka razina
glukoze u plazmi natašte (GUP-NT) kao i porast postprandijalne glikemije (GUP-PP) imaju podjedak značaj na
terapijski ishod T2DM. Cilj liječenja je bila regulacija svih djelova "glukotrijade": razine GUP-NT, GUP-PP i
HbA1c.
Pacijenti i metode
Ukupno 237 bolesnika s T2DM u kojih je nastupilo sekundarno zatajivanje beta stanica gušterače na OHA
randomizacijom je bilo odabrane i podjeljeno u jednu od tri terapijske skupine. Tijekom 6-mjesečnog perioda
liječenja, mjerene su razine glukoze u plazmi [glukoza u plazmi natašte (GUP-NT) i glukoza u plazmi
postprandijalno (GUP-PP) 2 sata nakon doručka] kao i HbA1c u tri navrata: na početku studije, nakon 3 i nakon 6
mjeseci liječenja . Prva skupina je liječena kombinacijom glimepirida+metformina+acarboze (3 OHA); druga
skupina je liječena s dvije dnevne doze bifazičnog inzulina (regularni/NPH 30/70) uz NPH pred spavanje
(2Mix+NPH). Treća skupina je liječena s kombinacijom lispro+metformin (3L +2Met). Podaci su bili analizirani sa
«the StatPac Gold Statistical Analysis Package».
Rezultati
Nije postojalo statistički značajne razlike između terapijskih skupina u odnosu na indeks tjelesne mase (IKT)
(p=0,814) i spol (p=0.205). Kada je usporedba učinjena unutar svake pojedine terapijske skupine, promjene u
HbA1c su pokazale statistički značajno poboljšanje (sniženje) u svim terapijskim skupinama. Pad HbA1c bio je u
prvoj skupini (3 OHA) -1,3 ±. 1,8 mmol/1, p<0,001 ; u drugoj skupini (2Mix+NPH) -2,2±.2, 1 mmol/1, p<0,001; u trećoj
skupini (3L+2Met)-2,7±.1,7 mmol/1, p<0,001 .
Na kraju studije, treća terapijska skupina (3L +2Met) se pokazala najučinkovitijom u kontroli razine HbA1c (skupina
Ili u odnosu na skupinu 11, p<0.0001; skupina Ili u odnosu na skupinu I, p<0,001 ).
Pad glukoze u plazmi natašte na kraju studije bio je u prvoj skupini (3OHA) -0,85±.3, 1 mmol/1 (p=0,014); u drugoj
skupini (2Mix+NPH)-2,94±.3,7 mmol/1 (p<0,0001) i u trećoj skupini (3L+2Met)-3,45±.3,5 mmol/1 (p<0,0001).
Nakon 6 mjeseci liječenja razlika postprandijalne glukoze u plazmi u odnosu na početak studije bila je statistički
značajnija u svim skupinama [I skupina (3 OHA) p=0,0009; li skupina (2Mix+NPH) p<0,0001 ; i Ili skupina
(3L +2Met) p<0,0001 ].
Ekskurzije glukoze u plazmi (razlika između GUP-PP 2-h nakon doručka i prethodne razine GUP-NT) bila je
negativna samo u Ili terapijskoj skupini (-0,33±.1, 72 mmol/1).
U odnosu na ITM, nakon 6 mjeseci liječenja sniženje vrijednosti (-0, 1 kg/m2
) je opaženo samo u Ili terapijskoj
skupini (3L +2Met).
Učestalost hipoglikemijskih događaja (GUP<3,5 mmol/1) bila je minimalna u svim terapijskim skupinama, ali u Ili
skupini (3L +2Met) je bila najmanja (O, 13 hipoglikemijskih događaja po bolesniku tijekom 6 mjeseci liječenja).
Utjecaj poboljšanja regulacije glikemije na sekundarne ciljeve [sistolički i dijastolički tlak krvi, dnevnu
albuminuriju, kreatinin klirens, kolesterol (ukupni, LDL, HOL) I trigliceridi] u ovoj studiji su pokazali sniženje
sistoličkog tlaka krvi i razine triglicerida u ovisnosti o terapijskom pristupu.
Zaključak
Dijabetičari liječeni sa tri dnevne doze ultrabrzodjelujućeg inzulinskog analoga prije obroka u kombinaciji s dvije
do tri dnevne doze metformina su pokazali najbolje rezultate u regulaciji postprandijalnih ekskurzija glukoze u
plazmi (razlika između GUP-PP 2 sata nakon doručka i prethodnog GUP-NT) u odnosu na ostale vrste terapije.
Rezultati ove terapije potvrđuju dvostruko patofiziološko zatajivanje u šećernoj bolesti tipa 2. Naši rezultati
također ukazuju na podjednaku važnost liječenja zatajenja lučenja inzulina iz beta stanica gušterače kao i
periferne inzulinske rezistencije. |