Cilj istraživanja: Procijeniti pokazatelje pogrešne dijagnoze MS u Hrvatskoj, te njenu povezanost s drugim patologijama živčanoga sustava. Opis istraživanja: Prikazati i vrednovati važnost prijeko potrebnih dopunskih pretraga-EMP-a, MR-a i analize CSL-a, te drugih laboratorijskih i elektrofizioloških dodatnih pretraga u diferencijalnoj dijagnozi MS, reanalizom nasumce odabranih MS bolesnika. Mjesto istraživanja: Klinika za neurologiju KBC-a u Rijeci, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Referentni centar za demijelinizacijske bolesti Ministarstva zdravstva Hrvatske. Ispitanici:121 MS bolesnik, klinički sigurni i laboratorijski potkrijepljeni sigurni slučajevi MS (Poserov kriterij). Glavno ishodište istraživanja: Kako i koliko povijest bolesti, te najbitnije i ostale dopunske pretrage utječu na sigurnost dijagnoze MS. Rezultati: Pogrešna dijagnoza MS potvrđena je u 14 ispitanika (16, 90%). Troje bolesnika, slučajevi disocijativnih slika (konverzivne neuroze) imalo je kliničke pokazatelje slične MS. Njihova je obrada pokazala uredne nalaze CSL-a, MR-a i EMP-a. Koagulopatije, migrene, mitohondrijalne encefalomiopatije i fenilketonurije, po jedan bolesnik, pokazivale su sličnu kliničku sliku i neuroimaging s bolesnicima od MS. Neuroborelioze (tri bolesnika), Leberova nasljedna optička neuropatija, upalne bolesti vezivnoga tkiva (vaskulitisi u SLE-u i krioglobulinemije), te središnja pontina mijelinoza (po jedan bolesnik), bili su najteži slučajevi u postavljanju diferencijalne dijagnoze. Ti su bolesnici pokazivali sličnost s MS bolesnicima i u kliničkoj slici i u nalazima analize CSL-a i MR-a. Dvoje bolesnika pokazivalo je pseudotumorsku inačicu MS. Povezanost MS s drugim malformacijama, sindromima i bolestima živčane osi, potvrđena je u 15 MS bolesnika (16, 05%): hiperprolaktinemije, poglavito u aktivnoj fazi bolesti u 8 bolesnika ; aneurizma bazilarne arterije, miotonička distrofija, kronična upalna demijelinizacijska polineuropatija, sarkoidoza, hipovitaminoza B12, siringomijelija, sindrom antifosfolipidnih protutijela u po jednog bolesnika. Sarkoidoza može prethoditi MS. Zaključci: Unatoč razvijenoj neurologiji u Hrvatskoj, postotak pogrešne dijagnoze MS još je uvijek visok. Primjena dijagnostičkih kriterija i zajedničkih dijagnostičkih algoritama za MS, nedovoljna je i nije općeprihvaćena. Najbitnije dopunske pretrage-EMP, CSL, i MR-nisu uvijek dovoljne za postavljanje sigurne dijagnoze MS. Dopunske laboratorijske i elektrofiziološke pretrage te prikladnija primjena neuroimaging tehnika, obavezno moraju biti usmjerene podacima prikupljenim iscrpnom anamnezom bolesnika. Serološki testovi na Borreliu Burgdorferi i upalne bolesti vezivnoga tkiva nameću se kao potrebna i korisna dopuna diferencijalnoj dijagnozi relapsno-remitirajuće MS, a analiza koagulograma u primarno-progresivnoj MS. Produbljenje istraživanja povezanosti drugih patologija osobito sindroma hiperprolaktinemije i antifosfolipida sa MS, može pridonijeti rasvjetljavanju tamnih mjesta mehanizama patogeneze demijelinizacije.