Uvod: Dječja koštana trauma (pogotovo izolirani prijelomi dugih cjevastih kostiju) dio je svakodnevne kliničke prakse u populaciji djece i adolescenata. S obzirom na veliku učestalost, te na posebnosti koštanih prijeloma u djece i adolescenata, koji se zbog specifične faze rasta i razvoja razlikuju po dinamici i ishodu od prijeloma u odraslih, to je područje stalnih revizija različitih stavova i pristupa. Dva su osnovna pristupa u liječenju prijeloma, konzervativni i aktivno kirurški; oni su prilično isključivi i polarizirani. Cilj: Primami je cilj utvrditi da li prijelom, a pogotovo izbor liječenja prijeloma dugih cjevastih kostiju u djece i adolescenata (konzervativni ili aktivni kirurški – različite tehnike) ima utjecaj na neke psihičke i socijalne odrednice kod pacijenata. Sekundarni je cilj ukazati na potrebu od sveobuhvatnog (holističkog) i individualnog pristupa pacijentu, što je u kontekstu biopsihosocijalnog koncepta. Materijal i metode: Ovo prospektivno, longitudinalno, komparativno kliničko istraživanje prati 135 pacijenata, od kojih 94 muškog i 41 ženskog spola, dobi 10-18 godina, liječenih zbog prijeloma dugih cjevastih kostiju u periodu od listopada 2003. godine do ožujka 2005. godine na Odjelima za dječju kirurgiju triju bolnica, i to: Kliničkog Bolničkog Centra u Rijeci (n=120; 88,8%) i Dječje Kliničke Bolnice u Zagrebu (n=13; 9,7%), Hrvatska te 2 (1,5%) pacijenta u Kliničkoj Bolnici u Mostaru, BiH. 73 (53,3%) od svih pacijenata u uzorku bilo je liječeno konzervativno (konzervativni tretman, KT), 40-ero (29,6%) njih Elastičnom stabilnom intramedulamom osteosintezom (ESIN), a 22-oje (17,1 %) njih drugim kirurškim metodama (DKM) i to osteosinteza Kirschnerovim žicama ili AO pločicama. Primjenjeni su sljedeći upitnici: Rosenbergova Skala Samopoštovanja (RSS), za utvrđivanje samopoštovanja pacijenata; Skala Depresivnosti za Djecu (CDI) za utvrđivanje depresivnosti; Spielbergova Skala Anksioznosti (ST AI) te Skala Anksioznosti za Djecu (SKAN) za utvrđivanje tjeskobe; Kratak Oblik Upitnika o Kvaliteti Života (SF-36) za procjenu kvalitete zdravlja i života; Test Percepcije Socijalne Potpore (TPSS) za procjenu percepcije socijalne potpore pacijenata tijekom liječenja prijeloma. Pacijenti su ispunili upitnike RSS, CDI, STAI i SKAN u dva navrata, i to na početku (unutar 1 tjedan od traume) i nakon 6 mjeseci; a upitnike SF-36 i TPSS jednom, i to 1 mjesec od ulaska u istraživanje. Za prikupljanje sociodemografskih i kliničkih podataka korišten je Opći Upitnik Sociodemografskih i Kliničkih Podataka konstruiran za potrebe ovog istraživanja. On je ispunjen kombinacijom usmenog intervjua s roditeljem pacijenta i uvidom u medicinsku dokumentaciju, na početku i na kraju istraživanja. Za statističku obradu podataka korišten je statistički paket SPSS. Rezultati: Svi su korišteni upitnici imali zadovoljavajuću pouzdanost izraženu Chronbach alpha koeficijentom. Rezultati ukazuju na smanjeno samopoštovanje, a povećanu depresivnost i anksioznost (kako trenutnu, tako i opću) kod svih pacijenata unutar 1 tjedan od doživljene traume, posebno u onih liječenih ESIN metodom (samopoštovanje: p=0,009 u odnosu na KT, odnosno p=0,03 u odnosu na DKM; depresivnost: p=0,005 u odnosu na KT, a p=0,013 u odnosu na DKM; razlike za anksioznost postoje, ali nisu statistički značajne). Nakon 6 mjeseci, samopoštovanje je značajno poraslo, a depresivnost i anksioznost su se smanjile kod svih pacijenata. Kvaliteta života bolja je kod pacijenata liječenih konzervativno, više glede fizičkog, manje glede psihičkog zdravlja, nego kod pacijenata liječenih kirurški (posebno ESIN metodom). Ovakav nalaz ukazuje na činjenicu da sam operativni zahvat, bez obzira na vrstu, djeca i adolescenti doživljavaju kao dodatnu nepoznanicu i stresor koji izazivaju i dodatne psihološke reakcije. Vrsta liječenja prijeloma nije utjecala na percepciju socijalne potpore, koja je proporcionalno vezana uz samopoštovanje, a obrnuto proporcionalno uz depresivnost i anksioznost. Zaključak: Rezultati ovog istraživanja sugeriraju da bi (s psihološkog stanovišta) konzervativno liječenje prijeloma dugih kostiju u djece i adolescenata trebalo biti izbor liječenja prijeloma dugih cjevastih kostiju zbog izazivanja blažih emocionalnih reakcija na ozljedu i osiguravanja bolje kvalitete života tijekom liječenja, dok bi se aktivno kirurško liječenje (bez obzira koja metoda) trebalo koristiti kritički i prema strogim kirurškim indikacijama. Kada se ono ipak mora nužno primijeniti, trebalo bi razmatrati i mogućnost psihološke pripreme pacijenta te individualno i po potrebi, suradno psihijatrijsku intervenciju tijekom liječenja prijeloma.