Književnu Rijeku poput većine hrvatskih gradova u dvadesetom stoljeću oslikava pluralizam stilova i stanovita stilska raznolikost. Osim književne avangarde teško možemo izdvojiti dominantni riječki književno-povijesni model u proteklom stoljeću. Dijalektalna je poezija svakako dala pečat tom razdoblju, dok je prozni iskaz vrlo šarolik i kvalitativno neujednačen. Afirmirani pisci poput Nadjeljka Fabrija ili Borbena Vladovića djeluju izvan matičnoga grada, dok riječki pisci sporadično objavljuju ili odustaju od literature u sredini nesklonoj prema vlastitim umjetnicima. Svojevrsnu pasivnost u percepc1J1 osjetio je i najplodniji riječki poslijeratni prozaik Srećko Cuculić, književnik koji kontinuirano objavljuje već gotovo četiri desetljeća. Kako je riječ o nesvakidašnjoj pojavi na riječkoj književnoj sceni, autor radnje istražuje razloge nedostatka interesa recentne književne kritike. Analizirajući romane, među kojima su najpoznatiji Harlekini, Fijumanka i Ljeto s tetom Doris, autor nastoji istražiti umjetničke dosege Cuculićeve proze u kontekstu suvremene hrvatske književnosti, te odgovoriti na pitanje nije li riječ o osobnosti koju možemo nazvati "najrječkijim piscem"s kraja dvadesetog stoljeća. Stilističke interpretacije Cuculićevih romana nastojat će pobiti površno postavljenu tezu kako je riječ o autoru koji ostaje po strani postmodernističkih strujanja svoga vremena, vjeran tradicionalnijem mimetičkome modelu. Komparativni pristup, međutim, pokazuje da Cuculićev književni rad lako možemo promatrati kroz književne paradigme hrvatske proze u završnim desetljećima prošloga stoljeća. Iščitavanje modela proze u trapericama, popularnih hitova iz osamdesetih, te metaproze i romana sa životnom podlogom u devedesetim, daje naslutiti kako je riječ o autoru koji mJe imun na aktualna književna strujanja. Opus od jedanaest objavljenih romana moguće je razvrstati u tri ciklusa: psihološki romani, obiteljski, te popularni romam sa suvremenom urbanom tematikom, a kako je riječ o komunikativnoj teksturi neujednačene kvalitete, u interpretacijama se traga za intertekstualnom slojevitošću diskurza. Koristeći se povijesnim i teorijskim metodološkim pristupom, autor nastoji odbaciti uvriježene teze o trivijalnosti navedenih djela. U prozi riječkog autora prelamaju se različite poetike, njegov je literarni opus vrlo živopisan - od jednostavnih obiteljskih storija poput Obitelji Cemolica, ljubavnih romana, sve do zahtijevne meditativnoasocijativne psihološke proze Pomirenja i Harlekina. Na predmetnotematskom planu svoju pripadnost korpusu suvremene hrvatske proze Cuculić potvrđuje problematiziranjem položaja intelektualca u primitivnoj sredini. Pokazavši sposobnost tematskog i stilskog variranja vlastitoga izraza, otkrivajući se kao književnik s više lica, Cuculićev se prozni prosede pokazuje kao poticajni istraživački izazov. Književnik čiji opus mJe dovoljno poznat širem hrvatskome čitateljstvu, nikada nije bio dionikom središnje književne matice, budući da njegovi romani nisu potaknuli značajniji interes književne kritike. Površni pristup može sugerirati određenu literarnu inferiornost u usporedbi s najvećim dosezima domaće pisane riječi, međutim, riječ je o plodnom autoru čije je djelo nemoguće zanijekati, te zaslužuje slojevitu razradbu, usmjerenu prema objektivnoj procjeni estetskoga dometa njegovih tekstova.