Uvod Prevalencija autoimunog tiroiditisa i celijakije je značajno češća u djece i adolescenata oboljelih od tip 1 šećerne bolesti nego u općoj populaciji. Celijakija je u dijabetičara često asimptomatska ili oligosimptomatska, a rizik za razvoj komplikacija je proporcionalan sa vremenom izloženošču glutenu, pa je neophodna rana dijagnoza celijakije. Autoimuni tiroiditis je čest uzrok stečenoj hipotireozi koja može utjecati na metaboličku kontrolu dijabetičara, te su rana dijagnoza i terapija od naročitog značaja. Do sada nema suglasja za probir na autoimuni tiroiditis i celijakiju u djece i adolescenata oboljelih od tip 1 šećerne bolesti. Cilj istraživanja Utvrditi pojavnost i tijek autoimunog tireoiditisa, poremećaja funkcije štitnjače i celijakije u djece i adolescenta oboljelih od tip 1 šećerne bolesti te čimbenike rizika za njihov razvoj. Također, analizirani su utjecaj autoimunog tiroiditisa i celijakije na rast, razvoj i metaboličku kontrolu dijabetičara. Ispitanici i metode Istraživanje je obuhvatilo 148 djece i adolescenata s tip 1 šećernom bolešću, 50,7% muških i 49,3 % ženskih (dob 1 - 21 g.) Od 1995. g., tijekom 12 godišnjeg razdoblja, jednom godišnje je učinjen probir na autoimuni tiroiditis mjerenjem koncentracije antitireoglobulinskih (anti-TG) i antitireoperoksidaznih antitijela (anti-TPO) i funkciju štitnjače mjerenjem tireotropnog hormona (TSH) i tiroksina (T4), te probir na celijakiju mjerenjem anti endomizijalnih (EMAT) i anttijela na tkivnu transglutaminazu (tTGA). Srednje vrijeme praćenja je bilo 7±4,1 g. Na tromjesećnim kontrolama pacijentima se mjerila visina, masa i indeks tjelesne mase (BMI), bilježila se inzulinska doza, broj teških hipoglikemija te se određivao glikolizirani hemoglobin (HbA1c). Rezultati Prevalencija autoimunog tiroiditisa u djece i adolescenata oboljelih od tip 1 šećerne bolesti je 15,5% i češći je kod ženskih ispitanika, 21,9%:9,3% (p=0,03). Srednja dob javljanja autoimunog tiroiditisa je 11,5±5,2 g. Srednja dob intervala između negativnog i pozitivnog probira na autoimuni tiroiditis je 2,5±2,3 g. Nakon 6 g. trajanja dijabetesa kumulativna incidencija autoimunog tiroiditisa je značajno viša u djevojčica (30%:15%) (p= 0,0254). Prevalencija hipotireoze je 8,1% u svih pacijenata s tip 1 šećernom bolešću, nema značajne razlike među spolovima. Prevalencija hipotireoze je 52,2% u ispitanika sa pozitivnim antitireoidnim antitijelima. Niti jedan pacijent nije razvio hipotireozu ukoliko nije imao pozitivna antitireoidna antitijela. U bolesnika s pozitivnim antitireoidnim antitijelima hipotireoza je signifikantno viša u muških ispitanika; 85,7%:37,5% (p=0,0052). Kumulativna incidencija hipotireoze u oboljelih od tip 1 šećerne bolesti nakon 3 g. od pojave povišenih antitireoidnih antitijela je 55% u svih oboljelih i značajno je češća u dječaka 85%:40% (p=0,0052). Od početka tip 1 šećerne boolesti do razvoja hipotireoze srednje vrijeme je 3,3±2,5 g. Od pojave pozitivnih antitireoidnih antitijela do razvoja hipotireoze srednje vrijeme je 1,7±1,2 g. Srednja dob nastanka hipotireoze je 12,7±5,3 g. Visina, BMI, inzulinska doza, HbA1c i učestalost teških hipoglikemija nisu se značajno razlikovali između skupine s tip 1 šećernom bolešću bez i s autoimunim tiroiditisom. Usporedba učestalosti HLA antigena DR3/DR4 te DQ2/DQ3 između skupine s tip 1 šećernom bolešću bez autoimunog tiroiditisa i skupine s tip 1 šećernom bolešću i autoimunim tiroiditsom nije pokazala statistički značajne razlike (p= 0,9 i 0,8). Prevalencija celijakije u oboljelih od tip 1 šećerne bolesti je 8,1%, sa podjednakom zastupljenošću spolova. Srednja dob pojave celijakije je 9,5 g. (raspon 3,5 – 19 g.). Srednje trajanje tip 1 šećerne bolesti do razvoja celijakije je 2,9 g. (raspon 0-15 g.). Bolesnici s tip 1 šećernom bolešću i celijakijom oboljeli su od dijabetesa u znaćajno mlađoj dobi u odnosu na oboljele od dijabetesa bez celijakije, 6,8 ± 3,1:9,9 ± 3,1; p=0,013. Kumulativna incidencija celijakije doseže vrh nakon dvije godine trajanja dijabetesa i iznosi 10% , s podjednakom zastupljenošću oba spola. Visina, BMI, inzulinska doza, HbA1c i učestalost teških hipoglikemija nisu se značajno razlikovali između skupine s tip 1 šećernom bolešću bez i sa celijakijom. Usporedba učestalosti HLA antigena DR3/ DR4 te DQ2/DQ3 između skupine s tip 1 šećernom bolešću bez celijakije i s celijakijom nije pokazala statistički značajne razlike, p= 0,85 i 0,2. Zaključak Utvrđena je visoka pojavnost autoimunog tiroiditisa, poremećaja funkcije štitnjače i celijakije u djece i adolescenata s tip 1 šećernom bolešću. Najviše je novooboljelih pacijenata od autoimunog tiroiditisa u vrijeme puberteta. Autoimuni tiroiditis se značajno češće javlja u djevojčica u svakoj dobi. Među pacijentima s povišenim antitireodnim antitijelima, hipotireoza je signifikantno češća u dječaka. Kumulativna incidencija celijakije doseže vrh 2 godine od početka dijabetesa, sa podjednakom zastupljenošću spolova. Nema razlike u tjelesnom rastu i razvoju te kontroli glikemije u pacijenata sa i bez autoimunog tiroiditisa ili celijakije. Naši rezultati sugeriraju godišnji probir u sve djece i adolescenata s tip 1 šećernom bolešću na antitireoidna antitijela, naročito anti-TPO, a ispitivanje TSH u onih sa povišenim antitroidnim antitijelima. Također preporučamo godišnji probir na celijakiju, naroćito u prve dvije godine nakon pojave tip 1 šećerne bolesti.