Akutna reakcija na borbeni stres uvijek je bila neželjeni pratilac rata. No dijagnostički kriteriji za ovaj posttraumatski poremećaj strukturirani su tek odnedavna. To je i razlogom što su istraživanja koja se ovim bave još relativno malobrojna. Cilj ovog rada bio je utvrditi postoje li pretkazatelji koji bi ukazivali koja će se, inače psihički zdrava osoba, vjerojatno psihički slomiti u uvjetima borbe. Nadalje željelo se utvrditi koje su bile osnovne značajke kliničke slike akutne reakcije na borbeni stres tijekom Domovinskog rata i to 1991./92.godine, razdoblja najintenzivnijih borbi na ličkom ratištu i koja je terapijska tehnika bila najuspješnija u reduciranju smetnji i prevenciji kronifikacije. Željela sam utvrditi i da li je akutna reakcija na borbeni stres prediktor PTSP-a nakon osam godina, postoje li neke druge psihičke posljedice psihotraume i mogu li se utvrditi čimbenici koji utječu na njihovo javljanje. U prvom dijelu ispitala sam dvije grupe vojnika. Prva skupina (N=285) bili su vojnici koji su se radi psihičkog sloma javili psihijatru tijekom 1991./92.god. Kontrolna skupina (N=261) bili su vojnici na ratištu bez psihičkih teškoća. Primjenjeni su upitnici osnovnih emocionalnih stanja, tjelesnih tegoba i samopoimanja. Drugi dio odnosi se na analizu 350 bolesničkih kartona vojnika koji su se 1991./92.god. zbog akutnih psihičkih smetnji javljali psihijatru. Od ovog broja 96 njih sudjelovalo je u istraživanju i nakon osam godina. Ovaj puta primjenjeni su Opći demografski upitnik, HTQ, Mississipi upitnik za PTSD, BDI, STAI, SCL-90 i Upitnik stilova suočavanja sa stresom. Rezultati pokazuju da su strah i tjelesne tegobe dobri pretkazatelji javljanja akutne reakcije u borbi. Klinička slika psihičkog sloma prema našem iskustvu podjednaka je onima opisanim u drugim ratovima i u važećim dijagnostičkim kriterijima. Grupni debrifing pokazao se kao uspješna terapijska tehnika kod akutne reakcije na borbeni stres. Ovaj poremećaj nakon osam godina nije pretkazatelj PTSP-a. Najznačajniji pretkazatelj razvoja PTSP-a je broj traumatskih događaja, razina depresivnosti i somatizacija kao i pretežito korištenje izbjegavanja kao strategije suočavanja sa stresom.